odijevanje, zaštita cijeloga tijela ili pojedinih dijelova tijela raznovrsnim pokrivalima od prirodnih i umjetnih materijala. Odijevanje je svojstveno samo čovjeku i nastalo je iz potrebe da zaštiti svoje tijelo od štetnih vanjskih, ponajviše klimatskih utjecaja (hladnoća, kiša, vlaga, vrućina). Jedan je od razloga pojave odijevanja i stid (prema Bibliji, odnosno konceptu prvoga grijeha). S vremenom je odjeća postala znak civiliziranosti (dokaz nadmoći razuma nad osjetilima) i udobnosti. Poslije se javila i potreba da se uljepša izgled i naglasi estetska funkcija, što je utjecalo na česte promjene stilova i mode. Značajan su čimbenik odijevanja materijali, tehnologija, seksualna orijentacija, socijalni status, migracije i tradicija.
Najjednostavnija je podjela odjevnih predmeta na gornju odjeću – kaput, krzneni kaput, prsluk, ogrtač, bunda, pelerina, džemper, bluza, suknja, haljina, kostim, kišna kabanica; donju odjeću – gaće, gaćice, potkošulja, podsuknja, kombine, grudnjak, noćna košulja, pidžama; pokrivala za glavu – kapa, šubara, fes, rubac, klobuk, šešir, cilindar; čarape, obojci, uvijače; rukavice, kravata, šal; obuću – visoke i niske cipele, kratke i duboke čizme, opanci, kaljače, sandale, natikače, papuče.
U tropskim krajevima odjeća je svedena na minimum (pregača s pojasom ili povez oko bokova), dok ju neki primitivniji narodi ne koriste. U toplim krajevima česta je komotna, nabrana odjeća duljine uglavnom do pola bedara. U suptropskim krajevima nosi se neka vrsta košulje, dok se u hladnijim krajevima pokriva cijelo tijelo, uglavnom krznenom ili višeslojnom odjećom koja zadržava tjelesnu toplinu.
Stilove u odijevanju uvelike su obilježili ratovi i seobe. Pobjednici su poraženima nametali nov način života, a time i nove stilove odijevanja, te ukrase specifične za određene kulture. U zapadnoj kulturi očiti su različiti utjecaji, koji su potaknuli česte promjene u modnoj povijesti, dok je u drugim krajevima bio jak utjecaj tradicije, sve do proširenja industrijalizacije.
Katkad odjeća ima magično značenje (zaštita od uroka). Odijevanjem su primitivni ljudi pripisivali sebi različite značajke (npr. snaga), te štitili genitalije od zlih utjecaja. Ornamenti koji se nose identificiraju osobu sa životinjama, bogovima i herojima. Odjeća i kostimi tijekom povijesti služili su da prikažu i nametnu autoritet i poštovanje. Odjeća (kostim) koju su nosili indijanski poglavice prikazivala je moć, dok je uniforma ratnika trebala pokazati njegovu snagu. U svim su razdobljima povlašteni društveni slojevi svojim odijevanjem nastojali istaknuti razliku između sebe i širih društvenih slojeva. Kod primitivnijih naroda razlika se naglašavala tetoviranjem, bojenjem tijela, frizurom i nakitom. Odjeća može imati i religijsko značenje, predstavljajući simboličku vezu s Bogom. Svećenička odora svojom je jednostavnošću često naznačivala asketski način života (misionari). S vremenom su se pojavile i radne odore (odvjetnici, suci, redarstvenici, vatrogasci i dr.), kojima se naznačivao autoritet i razlika u odnosu na druge ljude. Vojne odore obilježavaju čin i pripadnost određenoj skupini. Velik broj odora zadržao je elemente službenih nošnji (suci, odvjetnici, rektori, dekani), kao i narodnih nošnji (škotski highlanders).
Prema vrsti se razlikuju gradska odjeća, koju oblikuje moda velikih kulturnih i političkih središta, diktirajući opći stil odijevanja, i narodna nošnja, koju oblikuju tradicija i običaji određene zajednice ili kulturnoga kruga.
Kroz cijelu povijest odijevanja može se razlikovati pet modela odjeće: kostimi koji se ogrću i uglavnom se sastoje od jednoga komada odjeće (egipatski shenti, grčki himatij, pareo); odjeća koja se navlači preko glave i visi na ramenima (rimski paenula, pončo); zatvoren donji kostim (tunika, košulja, majica); gornji dio odjeće, koji se sastoji od više dijelova i uglavnom se kopča ili križa sprijeda (azijski kaftan, ogrtač), te uski, ravni model kostima koji prati liniju tijela (jahaće hlače).
Arheol. istraživanja dala su dokaze o najstarijim oblicima odjeće, iako je te oblike teško rekonstruirati. Od materijala, u paleolitiku i neolitiku najviše su se koristili životinjska koža i krzno. Među ostatcima je pronađen velik broj komada oruđa koje je služilo za obradbu kože (strugalice, rezaljke, kameni noževi). Prvi špiljski crteži (Španjolska) prikazuju ženske figure u dugim haljinama. U neolitiku su žene nosile vunene čarape, pa su vjerojatno bile upoznate s tehnikama pletenja i tkanja. U grobovima na Jyllandu (brončano doba) sačuvani su ostatci originalne odjeće. Kod žena je prevladavala duga suknja s pojasom, bluza, vunena mrežica u kosi i opanci, a kod muškaraca haljetak do koljena s pojasom, plašt, kapa i opanci. U željezno doba žene su nosile dugu haljinu s pojasom i opanke, te veo koji prekriva glavu. Muškarci su nosili haljetke do koljena, također s opancima. Prema nađenim koštanim iglama (bjelokost) može se zaključiti da se odjeća već tada šivala. U ranijim razdobljima sumerske povijesti (2900. do 2500. pr. Kr.) i muškarci i žene nosili su suknje od ovčje kože, koju su motali oko sebe i u struku učvršćivali iglom. Kožnata strana bila je okrenuta prema unutra, dok je vuna bila izvana i služila kao ukras. Suknje su uglavnom bile do koljena, dok su uglednije osobe nosile suknje do gležnjeva. Gornji dio tijela bio je pretežito nag, iako su prema potrebi ramena zaogrtali također kožom. Od 2500. pr. Kr. Sumerani su počeli prerađivati vunu za odjeću, te su sve češće bile vunene haljine, kao i lanena odjeća. Čest su detalj bile rese, koje su ušivali ili izrađivali već u pletenju (kunakes). Uz spomenute haljine često su nosili i duge ogrtače. Žene su nosile i vrstu duge tunike (bez rukava), najčešće crvene boje, kojoj se dulji dio prebacivao preko suprotnoga ramena. Imućnije osobe (i muškarci i žene) na glavi su nosile turban. Odjeća je, osim resama, često bila ukrašavana perjem, kožom, limom, a ponekad i zlatom. Sumerani su također nosili nakit (narukvice, dijademe, vrpce za kosu). Takav stil odijevanja preuzeli su Babilonci. Muškarci su najčešće nosili duge, bijele tunike, dok su žene odijevale tipičnu dugu haljinu. U početku su bile jednostavnih, ravnih linija, a s Hamurabijem su se pojavili blagi nabori. Preko toga su često nosili ogrtače ukrašene resama, izrađenima od vune ili kože. Svećenice su nosile jednostavne, duge nabrane haljine s uskim rukavima do laktova. Ženska odjeća imala je mnogo detalja (točke, pruge, rombovi) i ukrasa i bila je raznobojna. U mezopotamskim kulturama čest odjevni predmet bio je šal, krojen iz jednoga komada materijala, koji je na jednom kraju imao rese. Nosio se preko jednog ramena i bio lagano nabran. Sumerski način odijevanja prihvatili su i Asirci. Materijale su bojili (najčešće u žuto ili smeđe) i ukrašavali geometrijskim oblicima.
Klimatski uvjeti znatno su utjecali na odjeću starih Egipćana. Kroz dugu povijest ona uglavnom nije mijenjala obilježja. Prve podatke o odijevanju Egipćana pružaju slikarije po zidovima hramova, grobnica i na sarkofazima. Najčešći materijal u izradbi odjeće bio je lan. Imao je i religijsko značenje, jer su Egipćani vjerovali da su bogovi prije silaska na zemlju bili odjeveni u platno. Bijela boja lana bila je dugo jedina boja odjeće Egipćana (vjerovalo se da je to sveta boja). Osim lana nosila se koža (za hladnoću), dok se vuna smatrala nečistom.
Egipćani su prekrivali donji dio tijela, dok su za gornji dio koristili prozirnije materijale. Najčešći odjevni predmet bila je suknja do koljena od tanka, bijela lana (skent). U struku se vezivala u čvor ili pričvršćivala remenima. S vremenom je suknja dobila nabore i falde. Preko ramena se nosio ogrtač koji je prekrivao nagi torzo (korselet). Poslije se pojavila i duga haljina-tunika (kalasiris), koja se nosila preko materijala omotana oko struka (shenti). Prekrivala je grudi, a pridržavale su ju naramenice (poslije je dobila i rukave). Izrađivala se od finijega svijetlog lana. Za muškarce, kalasiris je imao oblik suknje vezane u struku. Faraoni su također nosili suknje, a njihovo je platno bilo prošarano zlatom. U novom carstvu rabile su se nove tehnike obradbe materijala, pa se sve više javljao plise. Haljine koje su nosili i žene i muškarci (umatajući se u njih) izrađivale su se od velikoga komada materijala i bile su jako drapirane. Iako su imale otvore za ruke, bogatstvo materijala stvaralo je dojam rukava. Na vrhovima su se spajale iglama, a u struku ukrašavale dekorativnim pojasovima. Kao ukras često su bili korišteni veliki okrugli ovratnici od izvezenih vrpca, te bogat nakit. Pod istočnjačkim utjecajem na odjeći se javio vez (lotos, papirusov cvijet, ptica u letu, skarabej). Radnici i sluge nosili su jednostavnu odjeću u kojoj su mogli obavljati svakodnevne poslove.
Već u najstarijim razdobljima na području Europe javila su se dva tipa odjeće: sredozemni, s vrstom košulje (pregače) kao glavnim dijelom muške odjeće, i nordijski, za koji su specifični kaput i hlače. Među prvim predstavnicima sredozemnoga stila bili su Krećani. Žene su nosile suknju kojoj se oblik često mijenjao. Najprije je to bila suknja u obliku zvona s volanima, da bi se poslije pri dnu suzila, a oblik su joj uglavnom davali metalni držači (krinolina). Preko nje se nosila pregača (potječe od religioznih kostima paleolitika i neolitika). Muškarci su također nosili vrstu pregače koju su vezali pojasom (često metalnim). Ogrtače (diphthéra) izrađivali su od životinjske kože ili deblje vune. Bojenje odjeće javilo se kao kućna radinost, a kao boje su se koristili biljni pigmenti (ljubičasta boja dobivala se od školjaka).
Kod Grka su prvi oblici odjeće bili jednostavni. Sastojali su se od velikoga, pravokutna komada materijala omotana oko tijela (eksōmís), ili pričvršćena na lijevom ramenu (desna ruka bila je slobodna). Poslije se javila pletena ili lanena tunika (hiton, grčki khitṓn), koja je sezala do koljena (svečana varijanta, kao i ona za žene, sezala je do gležnja). Bila je pričvršćena iglama ili kopčama, a oko struka stegnuta remenom. Prema istomu dizajnu, nastao je i kraći vuneni ogrtač (hlamida, grčki khlamýs), uglavnom tamnijih boja. Najviše su ga nosili konjanici i mladež za vježbanje u gimnaziju. Za hladnije uvjete nastao je prostraniji i dulji ogrtač (himatij, grčki himátion). Glavu su pokrivali kožnom (kinea, grčki kynéē) ili pustenom kapom (pῖlos), te šeširom široka oboda (pétasos). Ženska varijanta ogrtača (péplos) dosezala je gotovo do stopala i uglavnom se izrađivala od finijih materijala. Preko ogrtača žene su nosile rubac koji je pokrivao i gornji dio tijela (krḗdemnon), te ogrtač (períblēma). Odjeća imućnijih slojeva bila je bojena i ukrašavana različitim vezom (figure cvijeća i životinja). Od klasičnoga doba hiton je postao glavna odjeća Grka. Ratnici su nosili kožnate tunike pojačane metalnim pločicama. Na isti način zaštićivali su i noge, a na glavi su nosili kacigu. Često su ogrtali i dulje ogrtače s kapuljačom.
Po uzoru na grčki hiton, u antičkom se Rimu nosila tunika. U početku je bila izrađivana bez rukava, no poslije su se javili kratki i dugi rukavi. U struku se vezao pojas, ponekad i više njih, čime se regulirala duljina tunike, s obzirom na godine i važnost osobe (dulje su nosili stariji, ugledniji muškarci). Elitnost je naglašavana i bojom, najčešće bijelom. Senatori su odijevali dugu bijelu tuniku s grimiznom vrpcom koja se prebacivala preko lijevog ramena, ispod desne ruke, do struka. Plebejci su nosili odjeću žutih ili smeđih tonova, dok su robovi nosili kratku suknju ili žutu tuniku. Vojnici su nosili kratku, vunenu, bijelu tuniku, a najviši vojni zapovjednici nosili su tunike bez remena, ukrašene različitim aplikacijama (tunica palmata). Ponekad su se nosile i dvije tunike, prva do tijela (subucula) te vanjska (supparus). S vremenom je tunika dosegnula do gležnja (caracalla) i u tom su ju obliku prihvatili gotovo svi Rimljani. U skladu s tradicijom, Rimljani su odbijali nošenje hlača, koje su stigle s barbarskim narodima (braccae), no ipak su ih postupno prihvatili vojnici. Žene su nosile duge tunike (od vune, pamuka, poslije i svile), podvezane ispod prsa ukrasnom vrpcom. Iako su tunike bile bez rukava, bogatstvo materijala prikopčana ukrasnim kopčama ostavljalo je dojam bogato drapirana rukava. Preko tunike se nosio bogato nabran ogrtač (stola; sačuvana i danas kao dalmatika u crkvenom ruhu) koji se u struku vezao pojasom (succincta). Rimljanke su odijevale i veći ogrtač od četvrtasta komada tkanine (palla), a jedan je njegov dio prekrivao i glavu. Ekskluzivan komad ženske odjeće bila je kraća, bogato izvezena tunika (byzantina). Žene su također preko grudi vezivale širu vrpcu (mamillare), što se smatra pojavom donjega rublja, a lice su zaklanjale velovima. Preko tunika Rimljani su nosili elegantan ogrtač, izrađen od vunene tkanine ovalna oblika i velikih mjera – u tri duljine, ovisno o tome kojoj je osobi bila namijenjena (toga, od latinskoga tegere: prekriti). Tkanina se presavijala, prebacivala preko ramena i njome se omatalo cijelo tijelo. Najjednostavniji oblik toge bila je toga virilis, slična joj je bila toga candida, a nosili su ju kandidati za javna zvanja. Bijele boje s crvenim vrpcama po rubovima bila je toga praetexta, koju su nosili svećenici. U koroti se nosila crna toga (toga sordida), dok su carevi nosili grimizne ili ljubičaste toge ukrašene bogatim vezom i draguljima (toga picta). Rimljani su od Etruščana preuzeli i kraću togu (trabea). Robovi i siromašni nikada nisu nosili toge. Za kišna vremena nosila se i kabanica bez rukava s prorezom za glavu (lacerna, paenula). Slična joj je bila i vojna kabanica (sagum). Glavu su Rimljani pokrivali kapom (pileus), niskim šeširom (petasus), ili kapuljačom (cucullus). Žene su koristile različite ukrase za glavu (vrpce, dijademe) te mnogobrojan nakit.
Bizant je nastavio tradiciju grčko-rimskog odijevanja. Muškarci i žene i dalje su nosili tunike, duljina kojih je varirala od koljena do gležnja. Kao materijal koristila se vuna, platno ili svila. Tunika je bila različitih boja, iako je bijela bila posebno cijenjena. Njezin je kroj bio nešto uži u struku, no materijal je i dalje prema dnu bogato padao. U Bizantu se javila i tunika skaramangion (perzijskoga podrijetla), koja se kopčala sprijeda, po sredini. Kasnijom preinakom nazvana je skanarikon. Sve veći istočnjački utjecaj učinio je bizantsku nošnju raskošnijom (vez, rese, bogate bordure), pa je ona postupno izgubila antički značaj. Pod utjecajem kršćanstva odjeća je pak počela pokrivati cijelo tijelo. U Bizantu nije bila važna praktičnost ili izgled odjeće, već je jako bila izražena hijerarhija odijevanja, koju su određivali društveni status i ugled. Način odijevanja na dvoru (od cara do najnižega dvoranina) bio je strogo propisan prema traktatu cara Konstantina VII. Porfirogeneta O ceremonijama. Robovi su nosili obične pregače oko bedara, siromašni su nosili jednostavnu, tamniju, vunenu tuniku. Odjeća imućnijih osoba i careva bila je grimizne boje, bogato ukrašena vezom. Imućniji su odijevali i dugi ogrtač (byzantina). Istočni utjecaj posebno se očitovao u dvorskoj uniformi, koja je bivala sve kruća. Veća je promjena bio ovalni plašt (ogrtač), koji se kopčao na desnom ramenu. Na prednjoj strani imao je našiven četverokutni ornamentalni komad tkanine (poslije je dobio elemente perzijskoga kaftana i azijske haljine dugih rukava, granatza). Žene su često nosile dugu stolu s dugim rukavima, a preko nje kraću tuniku. Glavu su Bizantinci najčešće prekrivali kapuljačama, visokim, na vrhu otvorenim kapama (tympanon), dok su žene nosile velove (maphorion). Iako su bizantsku modu oblikovali mnogi strani utjecaji, ona se godinama oponašala u susjednim krajevima (pravoslavno svećeničko ruho i danas podsjeća na odjeću bizantskih careva). Tako je bizantska moda ubrzo bila prihvaćena i na ruskom dvoru (do reformi cara Petra Velikoga u XVIII. st.).
Početkom srednjega vijeka, s mnogobrojnim invazijama sa sjevera, u odijevanju su se javili novi elementi – hlače, haljetak s rukavima i cipele. Duge hlače nosili su već Medijci i Perzijanci, a od njih su ih preuzeli Skiti, Dačani i naposljetku Germani. Kratke hlače nosili su Kelti, a po uzoru na njih i rimski legionari, no ubrzo su iščezle iz upotrebe. Utjecaji su se miješali, pa su tako Gali prihvatili model rimske haljine.
Za Karolinga se vratio u modu uniformirani oblik haljine. Karlo Veliki (prema kroničaru Einhardu) nosio je odjeću »kao i njegovi oci«. Ona se sastojala od platnene košulje, haljetka s dugim rukavima (poslije s obojenim, svilenim rubom), hlača podvezanih kraj koljena. Preko toga je nosio ogrtač (zimi podstavljen krznom), učvršćen na ramenu, i kapu. S vremenom se u franačkoj nošnji sve više javljaju bizantski elementi (posebice na odorama za svečane prilike). Žene su nosile duge haljine koje su se oblačile preko glave. Preko toga se stavljao ogrtač, koji se vezao pojasom. Imućnije su osobe prvi put nosile platnene ili svilene košulje. Kao praktičan dodatak koristio se ogrtač s kapuljačom koji se kopčao ispod vrata. Takva nošnja bila je uzor bogatijima kroz cijeli srednji vijek (uz manje promjene), dok se kod siromašnijih slojeva zadržala do renesanse.
Velik utjecaj na oblikovanje europske mode imala su maurska osvajanja Španjolske, kao i normanska osvajanja Sicilije, te posebice Prvi križarski rat (1095), koji je donio nove materijale i promjene u načinu odijevanja. S Istoka su stigli svila, damast, baršun, pa je došlo do širenja žarkih boja i mnogobrojnih ukrasa. S romanikom je započelo strogo diferenciranje muške i ženske odjeće. Muškarci su i dalje nosili tuniku, preko koje su nosili još jednu bez rukava. S vremenom se tunika skratila i prerasla u prsluk, koji se nosio ispod gornje tunike. Muškarci su nosili i plašteve (često podstavljene krznom) te hlače. Jedan model hlača bile su kraće hlače (do gležnja; imućniji su nosili kraće, a siromašniji dulje) stegnute nisko na bokovima, dok su druge bile uske i uz nogu (poput jahaćih hlača), sezale su malo ispod koljena, izrađivale su se od vune ili lana, a poslije su bile pletene. S vremenom su postale sve dulje i nosile su se sve više. Ženska je haljina postala uža i u gornjem dijelu pratila je liniju tijela (kao i gornja tunika), te je slobodno u naborima padala do poda. U muškoj i ženskoj odjeći rukavi su bili sve širi, a posebna je novost kapuljača, koja je postala zaseban dio odjeće i pokrivala je ramena. Poslije je kapuljača sa zaoštrenim vrhom postala kukuljica (liripipe), kojoj se dulji dio zamatao poput turbana.
Kombinirajući antičke i »barbarske« elemente, viteštvo XII. st. stvorilo je nove oblike nošnji. U srednjem vijeku u gradovima su se javile diferencirane, staleške nošnje (svećenici, obrtnici), a cehovska tradicija u odijevanju sačuvana je i danas u nekim obrtničkim strukama (dimnjačari).
U drugoj polovici XIV. st. muška i ženska odjeća dobila je nove oblike. Prsluk je postao kraći i uži kako bi se istaknula prsa (poslije se razvio u sastavni dio muške odjeće). Preko njega se nosila gornja, duga tunika-ogrtač (cotehardie), koja je također bila sužena u struku i kopčala se sprijeda. Cotehardie je postajao sve kraći i dobio je ovratnik. Uz njega su išle uske hlače od stopala do bokova. U visini slabina imale su preklop (braguette), poput tirolskih hlača. Potkraj XIV. st. popularnost je stekla duga haljina (ogrtač) sa širokim i dugim rukavima (ponekad do poda), kojoj je ovratnik bio jako visok (houppelande). Takav model haljine zadržao se do XVI. st., a i danas je u optjecaju kao akademska haljina.
Isti elementi muške odjeće zadržali su se i u XV. st. Cotehardie je zamijenio kratki kaputić (haljetak) s naglašenim ramenima i još uvijek širokim rukavima. Houppelande (nazivan i haljina), koji je u vertikalnim naborima padao do poda, bio je najčešća odjeća starijih osoba i liječnika. Ženska odjeća postajala je sve uža, haljine su naglašavale liniju tijela, a u modu su ušli duboki dekoltei sprijeda i straga. U ženskoj su se odjeći proširili korzeti koji su se vezali sprijeda. Za hladnijeg vremena i u ceremonijalnim prigodama žene su nosile velike, okrugle ogrtače. Pri izradbi odjeće uvelike se koristilo krzno (obrubi, orukvice). Žene su glavu zamatale rupcima, svezanima oko vrata i ispod brade. S vremenom su prevladala pokrivala u obliku rogova (sella) ili visokog tuljca (hennin), na koji su se pričvršćivali veo ili krila od uškrobljena platna (posebice popularno oko 1700). U XV. st., s pojavom novih materijala i tkanina, razvile su se nove metode tkanja i šivanja. Sve je to utjecalo da haljine renesansnoga razdoblja budu složenije i bogatije. Talijanska renesansna moda zavladala je Europom u drugoj polovici XV. st. U modu su ušli šarena svila, brokat i baršun. Glavno obilježje muške nošnje bili su pravilno ušiveni nabori, posebice oni na ogrtaču bez rukava s prorezima za ruke (trappert). Gornji ogrtač s ovratnikom i rukavima sprijeda se vezao ili kopčao, a sezao je do koljena. Duge ogrtače, nerijetko obrubljene krznom, nosili su uglavnom stariji. Donji dio odjeće činile su hlače i čarape, koje su bile povezane s donjim haljetkom (postupno je bivao sve kraći). Šešir je bio sastavni dio odjeće, a imao je različite oblike (s obodom i bez oboda, visok ili nizak). Česte su bile i tzv. burgundijske kape. Važno obilježje talijanske mode bilo je vezanje prorezanih dijelova odjeće (na rukavima, ramenima, prsima) vrpcama. Ista moda uvelike se očitovala i na ženskoj odjeći, koja je bila znatno jednostavnija od muške. Preko podsuknje spojene sa steznikom nosila se haljina s bogatim naborima i četverokutnim dekolteom. Ispod steznika virila je (i u muškaraca i u žena) košulja, koja je time postala ukrašenija, posebice oko rukava i na ovratniku.
Polovicom XVI. st. (visoka renesansa) u Europi je prevladavala njemačko-švicarska moda. Polagano su nestajale šarene tkanine i raširila se odjeća izrađena od dviju tkanina (gornja tkanina i podstava), od kojih je svaka bila druge boje. U tom razdoblju iz južne se Njemačke proširila moda »razrezivanja« gornjega materijala, kroz koji se provlačila tkanina podstave i tako stvarao dekorativni stil Landsknecht. Na muškoj odjeći najčešće su se prorezivali rukavi na haljetcima i uske hlače (ponekad je svaka nogavica bila svoje boje). Moda Landsknechta ubrzo se proširila na sve odjevne predmete, pa čak i na obuću. Sastavni dio odjeće bio je i kratak, otvoren ogrtač bez rukava, najčešće podstavljen krznom (Schaube). Takav dulji ogrtač (robe, talar) postao je dio službene nošnje gradskih djelatnika (u nekim zemljama postoji i danas). Raspori su se javili i na ženskoj odjeći, no u manjoj mjeri. U sklopu velikih promjena, ženska je haljina izgubila dekolte i završavala je čipkastim ovratnikom pod vratom (kao i muški haljetak). Donji dio haljine bio je ukrašen bogatim naborima, dok su se u gornjem dijelu, koji prianja uz tijelo, nalazili raspori (ponajviše na ramenima i laktovima). Odjeća imućnijih osoba prve polovice XVI. st. izrađivala se u izrazito žarkim bojama, najčešće crvenoj (engleski kralj Henrik VIII. posjedovao je plavi i crveni prsluk).
U drugoj polovici XVI. st. modne diktate nametala je Španjolska (posebice za vladavine Filipa II.), koja je uvela tamnije boje, uglavnom tamnu svilu i baršun. Španjolski utjecaj prihvatile su Francuska i Engleska (posebice engleske kraljice Marija I. i Elizabeta I.). U odijevanju je bilo važno naglasiti širinu bokova i horizontalnu liniju ramenâ. U ženskoj odjeći pojavili su se korzeti i krinoline. Korzeti su završavali ispod struka u obliku slova V. U gornjem dijelu korzet je podizao i isticao grudi (sve do Francuske revolucije), a njegove linije nisu bile prilagođene prirodnoj liniji tijela. Strogost korzeta ublažena je tako što su umjesto metalnih držača u tkaninu umetane kosti morskoga psa. No neudobnost je i dalje ostala jer je oblik suknje također bio određen metalnom konstrukcijom. Oblik suknje i moda španjolskoga dvora najbolje se vide na portretima D. Velázqueza. Na zatvorenim se haljinama ukrasna vrpca oko vrata postupno razvila u veliki ovratnik (statusni simbol) od čipke ili nabrana platna (ponekad u promjeru i do pola metra), što su ga nosili podjednako i žene i muškarci (fraise, Duttenkragen, Kröse). Stilovi su se mijenjali, no naglasak na neudobnosti ostao je obilježje i daljnjih razdoblja. Ista tendencija (naglašavanje struka) dolazila je i u muškoj odjeći. Gornji dio tijela prekrivao je kratak ogrtač (»španjolski ogrtač«). Prsluci su na prsima bili podstavljani pamučnim jastučićima, hlače su s vremenom postale sve kraće i podstavljane strunom, konjskom dlakom, mekinjama ili pamukom, tako da se ne ističu nabori (»budgevaste hlače«). Otkrivanjem nogu do izražaja su došle duge, bogato ukrašene čarape od platna, čohe ili baršuna, a novost su pletene čarape, koje su se javile oko 1547. u Španjolskoj. Muškarci su glave pokrivali visokim šeširima, s obodom i bez oboda. Ženska moda zamijenila je kapuljače šeširima, koji su oblikom bili slični muškima, samo nešto manji. Španjolska moda uvela je kao obvezan odjevni detalj i kožne rukavice, posebno u Engleskoj.
Španjolsku dominaciju u modi u XVII. st. zamijenile su Francuska te Nizozemska (utjecaj koje je bio jači u zemljama zahvaćenima reformacijom, npr. Engleskoj, sjevernoj Njemačkoj). Ženska moda i dalje je bila u duhu XVI. st. Odjećom se naglašavao struk (iako u znatno manjoj mjeri), pa se ženska nošnja sastojala od steznika, koji je bio bogato ukrašen i uglavnom se vezao svilenim vrpcama, te nekoliko podsuknji koje su davale voluminoznost. Često je gornji sloj suknje bio malo podignut i skupljen, kako bi se vidjela podsuknja. Muška moda doživjela je značajnije promjene, pa su se izrađivali odjevni predmeti onako kako su poznati danas. Prema flamanskoj nošnji, muške hlače sezale su ispod koljena (nisu bile popunjene jastučićima) i kopčale su se sprijeda. Ispod čizama izvirivali su suvratci od čipke (canons) koji su ukrašavali čarape. Početkom XVII. st. prsluk se produljio na leđima (poput suknje). Ogrtač je postao kraći i nosio se preko jednog ramena. Novost je bio i ogrtač koji je u početku služio za jahanje i vojsku, a sastojao se od dvaju prednjih i dvaju stražnjih dijelova koji su se kopčali, kao i dvaju komada tkanine koji su se kopčali na ramenima i tvorili rukav (casaque). S vremenom je iz takva modela ogrtača nastao jahaći kaput. Na glavi se obvezno nosio visok šešir široka oboda, ukrašen nojevim perjem. Visoki ovratnici moderni u prethodnom razdoblju zadržali su se, posebice u Nizozemskoj. Unošenjem inovacija ovratnici su dobili izgled uškrobljenih »cjevčica« u više slojeva, najčešće bijele ili žute boje. Poslije su se javili manji, okrugli ovratnici (golilla), široki, glatki ovratnici koji pokrivaju ramena, te na kraju četverokutni ovratnici obrubljeni čipkom, kojima su se krajevi vezali ispod brade. Čipka kao modni detalj široko se koristila. Engleska moda toga razdoblja bila je znatno opuštenija, što joj je omogućavala česta upotreba svile i satena. U početku su u modi bili uski prsluk, kratke hlače i kraći ogrtač preko jednog ramena, te obvezne čizme (cavalier). Ženska haljina bivala je sve otvorenija, a na struku joj se dodao nagužvani materijal. Sastavni dio suknje postala je i pregača. Nakon restauracije 1660., kao obilježje engleske mode raširila se nemarnost u odijevanju. U muškoj modi pojavili su se uski prsluci i kratke »vrećaste« hlače, koje su se poput ostale odjeće ukrašavale velikim brojem vrpca. Ispod prsluka obvezno je virila košulja dugih rukava. Velik broj ukrasa (vrpce, volani, perje) glavno je obilježje ženske haljine nakon restauracije. Engleska moda toga razdoblja prihvatila je i mnoge francuske utjecaje, pa je Karlo II. odlučio zabraniti francusku ekstravaganciju i uvesti jednostavne ogrtače (po uzoru na perzijske tunike). Pokušaj nije uspio i od druge polovice XVII. st. Francuska je konačno preuzela primat u modnim trendovima. Željezni nosači u ženskoj suknji zamijenjeni su okvirom (bustle) koji se nalazio otraga i preko kojega je materijal bogato padao i vukao se po podu. Gornji dio (steznik), uglavnom žarkih boja, imao je i dalje oblik slova V. Muška moda prihvatila je trodijelna odijela koja su se sastojala od hlačica do koljena, kaputića iste duljine i prsluka. Ispod kaputića se nosila košulja i pod vratom svezana marama (poslije kravata). Grube i čvrste ovratnike zamijenili su mekani i opušteni ovratnici. Za vladavine Luja XIV. francuski dvor u Versaillesu i Pariz postali su središta zapadne mode, što su i ostali. Moda je, prema konzervativnim kritikama, potkopala strogu socijalnu hijerarhiju, pa je »i sluškinja izgledala kao dama«. Svakoga mjeseca iz Pariza u London (i mnoge druge gradove) stizale su lutke (»les fameuses poupées«) na kojima su se izlagale najnovije kreacije. Muška moda toga doba bila je znatno ekstravagantnija i frivolnija. Odjeća se bogato ukrašavala vrpcama, volanima, čipkom i perjem. Najdekorativniji detalj bila je košulja s čipkastim rukavima i mnogobrojnim svilenim vrpcama (galants). Hlače su imale kratke, široke nogavice, koje su s vremenom sve više podsjećale na suknju (rhingraves). Prsluk je postao manji podsjećajući na raskopčani bolero ispod kojega se nazire bogata košulja. Umjesto dugog ogrtača javio se kraći (kao dio vojne odore) sa širokim zarukavljem i kratkim rukavima (justaucorps). Na nogama su se nosile nabrane (drapirane) čarape, dok su na glavi prevladavali visoki šeširi s ukrasnim vrpcama. Ženski ukras na glavi (guirlandes) sastojao se od visećega perja. Ženska haljina s ovalnim otvorom preko ramena (obrubljenim svilom) i umjereno širokim rukavima ukrašavana je vezom, pa je u laganim naborima padala do poda. Oko 1640., zbog vlastite ćelavosti, kralj Luj XIV. uveo je nošenje perika (vlasulja) na dvoru. Glave su se brijale ili šišale vrlo kratko, a lica pudrala bijelo ili sivkasto. Perika je postala neizostavni dio gospodske odjeće i simbol autoriteta. Običan puk nije nosio perike, jer su bile skupe i smetale su pri radu, no mjesto toga ljudi su puštali vlastitu kosu kao ukras. S vremenom su perike dobile goleme dimenzije, vrhunac čega je perika fontange (u Engleskoj tower). Kod žena se taj naziv odnosi na konstrukcije od muslina, čipke i vrpca koje su se slagale oko žičanog okvira. Takve vitičaste tvorevine bile su visoke i do 20 cm, poslije su se postupno smanjivale te nestale s Francuskom revolucijom (na britanskom sudu perike su u optjecaju i danas). Potkraj XVII. st. došlo je do promjena u odijevanju, nestale su žive boje i mnogobrojni ukrasi, svila i perje (osim za šešire). Tada su se nosili dugački i »ozbiljni« justaucorps i tamne čarape, a kravatu je zamijenila obična vrpca oko vrata. U ženskom odijevanju i dalje su prevladavali korzeti i suknje s puno podsuknji. Na haljinu je u struku prišivan manteau (nadsuknja) od baršuna ili atlasa s bogatim naborima, sprijeda otvoren tako da se vidi podsuknja u istoj ili drugoj boji. Taj model haljine bio je napušten 1715.
U XVIII. st. odjeća je i dalje ostala statusni simbol. Mnoge europske zemlje zakonski su regulirale način odijevanja, strogo razdvajajući odjeću viših slojeva i srednjeg staleža. Istim zakonima bio je ograničen uvoz skupocjenih materijala (ukinut Francuskom revolucijom). U hrvatskim primorskim krajevima gradski su magistrati također regulirali način odijevanja gradskoga stanovništva (već od XV. st.), tražeći da se čuva tradicijska nošnja i izbjegavaju pomodni odjevni predmeti.
U razdoblju regentstva Filipa Orleanskoga napuštena je ukočenost i u ženskoj su modi počeli prevladavati opušteniji i jednostavniji modeli haljina (innocentes, battantes, négligés, robes de chambre), nastali prema modelima što ih je nosila Madame de Montespan za trudnoće. Glavno obilježje haljine tada su bila čvrsta leđa i četverokutni dekolte ispod kojega se zamjećivao svileni rub košulje. Rukavi su bili ravni, preokrenuti na unutarnjoj strani podlaktice, odakle je materijal slobodno padao. U XVIII. st. i dalje je bio u optjecaju model haljine manteau. Iz njega se razvila elegantna (sack, Watteau gown) vrećasta haljina s naborima na leđima, koji su slobodno padali s ramena. U razdoblju rokokoa iz toga se modela razvila puno šira haljina (à la française). U modu su ponovno ušli obruči i podsuknje (paniers: prema košarama što su ih nosili magarci), kojima se naglašavala širina (suknja je gdjekad onemogućavala da se dvije osobe mimoiđu na cesti). Haljina à la française imala je spojen steznik i suknju, dok je nadsuknja bila rastvorena kako bi se vidjeli donji slojevi. Rukavi haljine bili su dugi do lakta i ispod njih je virio čipkasti rukav košulje. Muška moda nije se znatno mijenjala početkom XVIII. st. Glavni odjevni predmeti i dalje su bile kratke hlače, prsluk i ogrtač. Ogrtač je bio uže krojen (posebice u struku), nije imao ovratnik i najčešće se nije kopčao. Glavni detalj bili su rukavi, odnosno manšete, koje su se sužavale prema kraju stoljeća. U početku su bile preokrenute i kopčale su se gotovo kraj lakta. Ispod njih je, kao i kod žena, virio svileni volan na košulji. Prsluci koji su se nosili ispod ogrtača (dugi gotovo kao i ogrtač) bili su bogato izvezeni i s kopčanjem sprijeda. Kratke hlače bile su udobne i iznad koljena, a kopčale su se s nekoliko puceta.
Velike promjene i novi stil odijevanja donijela je Francuska revolucija 1789. Promjenu u muškom odijevanju uveli su jakobinci. Nošnja se sastojala od frigijske kape (preuzete od galijota), prostrana haljetka bez rukava (carmagnole) i dugih, širokih mornarskih hlača. U prvim godinama Revolucije dobrovoljci u revolucionarnoj miliciji bili su poznati kao oni »bez kratkih hlača« (sans culottes: sankiloti). Postojala je namjera (nikada realizirana) stvaranja »republikanske nošnje«, koja je bila zamišljena kao kombinacija antičkih detalja i madžarskih čizama. Ženska odjeća postala je jednostavnija, pastelnih boja, bez obruča i podsuknji. Tada se obnovio interes za odjeću antičkoga Rima i Grčke, pa se javila jednostavna ženska haljina od bijela muslina s visokim strukom i pravilnim linijama, koje podsjećaju na klasične stupove (osobito popularna za vladavine Napoleona I.). Sve češće su i haljine koje podsjećaju na jahaće ogrtače (prateći englesku modu). Muška moda također je postala jednostavnija i uniformiranija. Osnovni odjevni predmet postale su hlače do gležnja, izrađene od domaćega platna. Nestale su donedavno popularne perike i cipele s visokom potpeticom, kao i mnogobrojni ukrasi.
Iako je u XVIII. st. Francuska i dalje dominirala svijetom mode, sve značajniju ulogu imala je i Engleska, čiji dvor nije nametao modne trendove. Ondje je stalno postojala tendencija za pojednostavnjenjem muške odjeće. Vanjska se linija krojeva sužavala, rukavi su postajali uži i dulji, a boje zagasitije. Gospoda su najčešće nosili jednostavna odijela besprijekorna kroja. Engleska moda smatrana je funkcionalno i estetski boljom od one iz ostaloga dijela Europe. Zato su već tada nastale tendencije (prisutne i danas) prema kojima je Pariz središte ženske mode, a London muške.
Oko 1800. gornji dio ženske haljine s četverokutnim dekolteom postao je kaputić prišiven na suknju. Preko haljine se oblačila duga bogata tunika. Žene koje su pratile modu u Francuskoj su se nazivale merveilleuses, dok su muškarce u uskim hlačama, jahaćim čizmama, kaputu sa širokim reverima i izvrnutim ovratnikom, te šeširom s visokim i povijenim obodom, nazivali incroyables.
Nakon 1815. ženska odjeća ponovno je sve bogatija i ukrašenija. U modu su se vratili korzeti (naglašavaju struk i grudi) i krinoline s držačima ili podsuknjama (nekad čak i njih osam), dok su rukavi, šeširi i frizure bili sve dorađeniji. Krojenjem se posebno naglašavala kosa linija ramena. U uporabu su ponovo ušli bogato izvezeni i ukrašeni luksuzni materijali (zahvaljujući Jacquardovu tkalačkom stroju). Preko haljine se nosio kratki (spencer) ili dugi (redingote) ogrtač. U muškoj odjeći nastavio se trend pojednostavnjenja, pa su se ustalile duge hlače. Osim njih nosio se prsluk bez rukava, pelerina, a na glavi cilindar. Za razliku od ženske mode, u muškoj su prevladavale tamnije boje (crna). Odijela su se šivala točno po mjeri, čemu je pridonio razvoj tehnologije.
Stroj za šivanje izumljen je 1846. pa je ubrzo započela masovnija proizvodnja odjeće dostupnije svim slojevima. Razvojem različitih medija (novine, fotografija, katalozi) modni trendovi postali su pristupačniji i prisutniji u svakodnevnom životu. Industrijska revolucija više je utjecala na žensku modu. Za voluminoznost haljine bili su zaslužni obruči i jastučići koji su se nosili ispod haljine. Bez obzira na promjene, korzeti su stalno bili u uporabi, posebice u viktorijanskoj Velikoj Britaniji. Žene su također nosile dvodijelnu haljinu s nekoliko podsuknji, čarape, rukavice i šešir. U modi su bile marame i šalovi koji su u Englesku došli iz Kashmira. Izumom sintetičkih materijala popularne su postale žive i jarke boje. Nakon 1850. haljine se produljuju i ponovno se pojavila krinolina s mnogo volana (francuska carica Eugénie na jednom balu 1859. imala je haljinu sa 103 volana). Postupno je punoća haljine bila prebačena na leđa, gdje ju je pridržavao metalni okvir. Oko 1890. u modi je bila zvonolika haljina s bogatim rukavima. Mala kapa vezala se svilenom vrpcom ispod brade. Pod engleskim utjecajem u Europi se javio ženski kostim (kaputić i suknja s bluzom). Muška moda i dalje se temeljila na odijelu tamnije boje, šivanome od istoga materijala. S vremenom je sako postao dulji i pretvorio se u frak, a visoke ovratnike zamijenili su uškrobljeni. Neizostavni detalj postala je kravata, koja je bivala sve veća (ascot). Od kraja XIX. st. širi se športska odjeća (za tenis i biciklizam). Tijekom XIX. st. javljale su se i reformatorske ideje (A. Bloomer, 1851), prema kojima su hlače trebale postati sastavni dio ženske odjeće, čime bi se potaknula ravnopravnost spolova, no te ideje nisu bile prihvaćene. U Europi i SAD-u otvarale su se mnogobrojne trgovine odjećom; velik izbor i stalne cijene gotovo su dokinuli proizvodnju odjeće kod kuće.
Početkom XX. st. korzet je i dalje ostao sastavni dio ženske odjeće (sans ventre: bez trbuha). Njegovu je upotrebu pred I. svjetski rat uklonio Paul Poiret, »kralj mode«, ističući funkcionalnost odjeće. Nakon rata u modu su ušle kraće suknje ravnih linija (do koljena) kao i vrećaste hlače (harem pants). Skraćivanje suknje stavilo je u prvi plan raznobojne čarape. Moderne su bile i prozračne, pastelne haljine u kombinaciji sa šeširima. Poiretova nastojanja nastavila je C. Chanel kreirajući jednostavnu (casual) haljinu i kostim. U 1930-ima suknja je dulja (do lista), izrađena od podatnih materijala, i izgledu daje ženstvenost. Večernje toalete uglavnom su duge i prianjaju uz tijelo, a dekolte otkriva leđa. Pri šivanju se sve više koriste jastučići na ramenima koji stvaraju novu siluetu. Hlače su se nosile češće, napose ljeti. Za II. svjetskog rata proširile su se, zbog praktičnosti, hlače, bluze i vjetrovke. Nakon rata novi je smjer (New look, 1947) odredio Ch. Dior, čije kreacije naglašavaju ramena, struk, grudi i bokove (»Venera 1948«). U 1950-ima mijenjali su se stilovi (H-linija, A-linija). Moda 1960-ih ističe nekonvencionalne oblike (najčešća je mini suknja), ignorira modne diktate te preuzima mnoge etnografske i retroelemente. U 1970-ima izmjenjivale su se duge i mini suknje, a sve su češća i ženska odijela. Muška moda i dalje se temelji na odijelu (hlače, sako i prsluk), koje potječe iz Engleske. Postupno se odijelo izrađuje od lakših materijala (sve češće sintetičkih, posebice nakon II. svjetskog rata). Početkom XX. st. sako je postao kraći, pa se javio poseban dnevni sako koji se nosio uz prugaste hlače i prsluk. U svečanim prilikama nosio se smoking. Oko 1910. pojavili su se sakoi s visokim jednorednim kopčanjem, uskim reverima i uskim, ravnim hlačama, a 1920-ih nogavice na hlačama proširile su se pa je nastao tzv. windsorski stil (sakoi suženi u struku s dvostrukim kopčanjem, četvrtastih linija u ramenima). Nakon II. svjetskog rata u modi su jači uzorci (šire pruge i karo). Na košuljama su širi ovratnici, a oko vrata široke kravate različitih uzoraka. U 1950-ima ponovno je u modi jednostruko kopčanje, a tada su se pojavila i posebna ljetna odijela, dok je Italija postala jedno od središta muške i visoke mode. U 1970-ima prevladavao je mladenački stil, dulje jakne s prorezima i pojasovima na leđima. Hlače su bile zvonolike, a košulje u različitim bojama. Početkom 1980-ih muška se moda ponovno vratila jednostavnosti. Materijali su ugodniji, a najnovija kretanja ističu ležeran (casual) izgled.
U XX. st. nastali su i mnogi individualni stilovi povezani s različitim supkulturama i glazbom (disco, punk, metal, grunge, techno, hip-hop). Ležerniji, mladenački stil obilježavaju i sve češće traperice (jeans), te mnoga športska odjeća od rastezljivih materijala (lycra). Istodobno se razvija visoka i skupa dizajnerska moda (Gianni Versace, G. Armani, Calvin Klein, Donna Karan, K. Lagerfeld, Jean-Paul Gaultier, Ralph Lauren i dr.), stilovi se izmjenjuju iz sezone u sezonu, uvijek prezentirajući nove detalje i ostavljajući dovoljno prostora za osobni izbor, a tradicionalno shvaćanje mode uvelike je ustupilo mjesto pomodarstvu.
